Da, živa je, djevojčica je živa. Nisam ju nikada ni namjeravao ubiti. Iako, moram priznati, osjećaj je dobar. Osijećao sam se močno dok sam joj prstima stiskao vrat. Dok je žila sve jače pulsirala, a ona se pokušavala istgnuti iz stiska, prekinuti mučenje.
Dobar sam čovjek. Zaista. Ljudi mi ne vjeruju, ali jesam. Volim prirodu i poeziju, volim fotografije, i najveću umjetnost-tijelo žene. Volim čak i sladoled. I Inesine lizalice od ananasa. Volio sam i Ines. Dok me nije napustila. I njoj sam darovao ruže. Za rođendan. Držao sam ju za vrat sve dok nije zašutila, nikada se nije opirala, ne na klasičan način. Njen otpor je bio, podmukao, proračunat, ja bih vikao a onda me tješila. I udario sam je jednom, pričala je da će sve biti u redu. Nisam mogao podnjeti njeno ponavljanje: « Ma nisi ti loše mislio. Ma dobar si ti» Po njoj su svi bili dobri. Za svakoga je pronalazila opravdanja. Svatko je po njoj bio dobar jer je svatko imao opravdanje za svoje loše postupke. I moj je udarac opravdala. Po njenom nisam znao kako pokazati ljubav. Zato sam ju davio. Zato sam ju udario. I zato je nije više tu. Nije tu jer sam ju volio.
Mogao bih malo voljeti banku i opljačkati ju, zar ne?
Ili možda onu neljubaznu prodavačicu u dučanu, baš me zanima hoće li njen pogled i tada biti prkosan ili će ponizno moliti za milost?
Da, odlučio sam, u sendviču više neću pronalaziti ustajalu salamu.
29.12.2009. | 10:48 |
10*reci mišljenje | print | * | ^
Ma k vragu i sve! Šakom sam lupio po stolu i zapitao se kuda sve to vodi. Zašto me odjednom briga za Nju. Nije me bilo briga dok je bila tu, uz mene. Što se promjenilo? Sada nemam kome pričati a da me zaista sluša. Sada mi nema tko učiniti ovaj prostor ljudskijim. Hrpe neopranog suđa i veša počele su zaudarati. Cvijeće u vazi trulo je i smrdi a ja ga nemam volje ni baciti. Vrijeme je da unajmim čistačicu.
Izmožden sam buljio u strop. Otela mi je i ono malo života. Pročitao sam negdje da svaka tjelesna aktivnost te vrste skraćuje život. Zato neke vrste i crkavaju poslije parenja. Ah, ti znanstvenici, po njima bi već svi pocrkavali. Odvratan je ovaj svijet, sve je zabranjeno, sve je štetno.
Danas je Valentinovo. Hrpa zaljubljenih djevojčica korača gradom sa ružama u ruci. Zlo mi je od toga. Odlazim u kino na neki horor. Horor? Prije komedija! Malo crvene boje prsne tu i tamo. Nekoliko prepada izazvanih zvukom. Previše predvidljivo. Djevojčice u redu iza mene vrište. Živcira me to. Vrijeme je da ih netko utiša. Film završava i svjetla se pale. Izlazim van. Putem do stana nailazim na park koji je inaće napušten, moj park. Tamo su samo one djevojčice. Sada se smiju. «Jeste vidjele onog čovjeka u redu ispred nas? Stvarno je jeziv» Primjećuju me. Njihov razgovor prestaje. U očima im se nazire strah. Dolazim do jedne. Jeziv. Tu malu zaista treba naučiti pameti. Pokazat ću joj što je jezivo. Pokuša bježati no zapne i padne. Naginjem se nad nju. Prstima prilazim njenom vratu. Stišćem ga. Oči joj se pune suzama. Rukama pokušava maknuti moje. Grebe me noktima a ja pojačavam stisak. Tijelo joj se opušta i pada dok iz daljine čujem vrisak preostalih djevojčice. «Recite to ikome i mrtve ste» kažem jasnim glasom dok popuštam stisak s djetetova vrata. Ostaju crveni otisci na njemu. Crveni poput ruža koje se darivaju na Valentinovo. Ja sam svoje ruže upravo poklonio.
28.11.2009. | 18:35 |
18*reci mišljenje | print | * | ^
Posjeo sam ju na prašnjavi stolac i krenuo prema štednjaku. Pored njega je bila hrpa neopranog suđa. Vidjelo se da već dugo ženska ruka nije bila ovdje. Pristavio sam vodu za čaj. Želio sam ju okrijepiti tim čajem, smiriti ju možda, ispod svega toga krila se dobra djevojčica, nisam joj htio nauditi, nisam htio zaista.. Ma koga ja zavaravam? Svakog trena mijenjao sam misli. U glavi mi je vladao košmar. Jednog trenutka u mojoj sam sobi vidio malenu kurvicu koja je uživala u dodjeljenoj ulozi cupkajući nestrpljivo kao da čeka da se moje oštre panđe zabiju u njeno mlado meso a drugog trenutka malenu djevojčicu kojoj ovdje nije bilo mjesto. Djevojčicu koja je tim svojim plavim očima naivno promatrala svijet oko sebe ne vjerujući kako se čudni koraci magle poigravaju sa ljudskim umovima čineći ovaj svijet prašnjavim mjestom. Sjeo sam do nje i upitao je da li je gladna. Nije bila. Zbog načina na koji mi je odgovorila nisam bio siguran da li zaista nije bila gladna ili mi je samo slagala kako bi što prije vidjela daljnji tok situacije. Što li je očekivala od ove stare ljušture čija je duša odavno izgubljena u posteljama drugih djevojaka? Zagledala se u moje oči tražeći u njima nešto, možda nit paukove mreže koja će joj šapnuti da sam zapravo dobar. Ljudi kažu da su oči zrcalo duše, ako je tako, zaista me zanima što li je ona toga trena vidjela u mojima. Nekoliko minuta kasnije promrzle malene prste je grijala na vrućoj šalici s čajem. Zahvalila mi je. Zar se zahvaljuje krvniku prije kobnog čina? Nasmijao sam se njezinoj naivnosti i pogled svrnuo prema njenim usnama. Naivnost i teška šminka nisu koračali ulicama u potrazi za prijateljstvom. Živcirao me taman ton njezina ruža. Dao joj je stotinjak dana više a oduzeo ono dražesno u njoj. Uzeo sam maramicu i grubim potezima joj razmazao šminku sa lica. Poslao sam ju da se umije. Moj je um za nju skovao drugačiju ulogu. Dok se ona umivala potražio sam u ormaru Inesinu suknju. Plavu suknjicu koja doseže do listova, prozračnu i lepršavu. Gotova da se u njoj očitovala sva njena naivnost i djetinja radoznalost. Dao sam joj da to odjene i poveo ju za sobom. Prema klupici u parku, Inesinoj klupici.
04.06.2009. | 22:15 |
8*reci mišljenje | print | * | ^
za Barbaru(inaće nemam namjeru nekome posvećivati nastavke ali ona je zaslužila.. zna zašto..;-))
Došao sam do klupice. Bila je prazna. Ne znam zašto sam se iznenadio. Možda sam se potajno nadao da će Inesina sjena preletjeti preko stabla i ostaviti iluziju na naslonu klupe. Iluziju s kojom ću se danima hraniti, koju ću udisati i sanjati, iluziju kojoj ću šaptati, iluziju koju ću možda zanemarivati, ali zbog koje ću biti miran jer je ponovno tu. Nije bilo Ines. Nije bilo iluzije. Sjeo sam. A pokraj sebe sam osjećao Prazninu. Govorila mi je da sam sam. Gdje su sada bile sve one žene koje su mi noćima punile postelje? Zazvao sam ih. Imenima. Svaku pojedinačno a niti jedna se nije odazvala. Ostavile su me samog, s mojim mislima, nisu mi htjele sada praviti društvo. Možda imaju pravo. One su imale samo moje tijelo. Ines je imala misli. Ona ih je jedina znala čuvati. Nisam više mogao biti na ovom mjestu. Uspomene su bile prejake, trovale su zrak u mojim nosnicama. Ustao sam i užurbanim korakom krenuo prema krčmi. Osvrtao sam se iza sebe. Osjećao šuštanje lišća kako me prati. Poznati miris ananasa počeo se širiti zrakom. Ispunio je moje nosnice, gotovo da sam ga mogao osjetiti na nepcima. Tjerao me da ubrzano koračanje pretvorim u paničan trk. Prema ljudima. U ulici sam se zamalo sudario sa prenašminkanom djevojčicom. Stajala je na rubu pločnika poravnavajući kratku suknjicu i čekajući. Da li je čekala da dođe netko i izbavi je iz te muke u kojoj živi ili je jednostavno čekala da joj priđe nova mušterija. Prišao sam i pitao je za cijenu. U pogledu sam joj vidio gnušanje. Nije to radila dobrovoljno. Drhtavim glasom ju je izgovorila cijenu nadajući se da će mi biti previsoka i da ću odustati. Vjetar koji se poigrao s njezinom suknjicom bio je jači od cijene. Klimnuo sam i pošla je za mnom. Koračala je nesigurno i sporo. Možda se nadala da će tako odgoditi ono što ju čeka. Nisam bio ružan, no razumio sam njezin strah. Sa koliko se samo perverznih umova morala suočiti na ulici, kolike je strahove proživjela. U meni su se borile dvije ličnosti. Jedna ju je željele uzeti i prožvakati te zatim ispljunuti. Drugoj je bilo žao. Tada sam zapazio nešto što me je prenerazilo. Imala je Inesinu kosu.
25.05.2009. | 17:47 |
7*reci mišljenje | print | * | ^
Hodao sam spuštenoga pogleda, umornog od svakodnevnice. Izmorile su ga misli, o životnim navikama, sitnicama, o susjedi koja je vješala rublje okrenuto na pogrešnu stranu, o lišću koje je ritmično šuštalo pod mojim nogama. Zar sam ritmično hodao? A mislio sam da sam rastrojen. Kako mogu biti rastrojen a opet tako pravilno koračati? Možda je moje tijelo postalo stroj, stroj u kojem su samo još misli žive, i one bruje poput muha. Ometaju me u samoći, a opet zbog njih i jesam živ. Još uvijek ima nade za mene. Nada? Znači li ta riječ da i dalje moram koračati ritmično kako bih se uklopio u ovaj svijet, hladan i dvoličan? Ili nada znači da smijem uzgajati svoje misli, da me one smiju zbunjivati, i da susjeda smije vješati rublje na pogrešnu stranu. Kako uopće mogu reći da je pogrešna? Što je ispravno? Ono što prosudi većina? Poželio sam zastati. Sjesti na onu staru klupu pokraj hrasta. Popričati sa duhovima iz prošlosti i prisjetiti se moje Ines. Znali smo zajedno sjediti na toj klupici. Ona bi lupkala svojim crvenim cipelicama i zamišljeno jezikom prebacivala lizalicu po ustima. Lizalicu s okusom ananasa. Obožavao sam te njezine lizalice. Obožavao sam miris koji su mi donosile.. Obožavao sam njezin osmjeh kada sam joj donio lizalicu omotanu žutim omotom, sa žvakačom u sredini. Nije voljela tu žvakaču, govorila bi kako ona kvari lizalici okus, kako uništava srce lizalice i čini ju bešćutnom i bljutavom. Sada više ne znam je li mislila na lizalice ili na ovaj svijet, na mene. Voljela se smijati, da, voljela je to.. A opet, u zadnje sam je vrijeme češće vidio tužnu. Netom prije nego što bih došao, obrisala bi suze sa obraza i smiješila se, lažno. Taj osmjeh nije bio ni blijeda kopija njenog pravog osmjeha. Oboje smo to znali. Ona je možda čekala da pitam, a ja nisam smatrao potrebnim time se zamarati. Ona je za mene bila konstanta, nepromijenjiva vrijednost koja će uvijek biti tu za mene, bez obzira na početne uvjete. Susjedi su znali reći kako je zanemarujem. Nisam se obazirao na tračeve. Znao sam da ju ne zanemarujem. Susjedi nisu svjesni da se ne može zanemarivati nekoga kome nisi potreban, o kome ti ovisiš. Ona je mogla zanemarivati mene, ali nije to činila. Uvijek se pobrinula da imam ručak na stolu, i uvijek bi me čista odjeća dočekala na krevetu. A nikada ju nisam ni vidio u našem stanu. Nije mi željela smetati. Kada bih poželio razgovarati uvijek bi me dočekala na onoj klupici u parku. Dane je provodila tamo, ni sam ne znam da li je samo mislima odlazila u stan i obavljala kućanske poslove. Tada nisam ni posuđe maknuo sa stola a stol bi me bez obzira na sve uvijek dočekao čist i sa buketićem ivančica u vazi. Bila je moj anđeo a ja sam joj ukrao krila.
23.05.2009. | 11:50 |
2*reci mišljenje | print | * | ^
